Ubuntu posebno nema službeni način za vraćanje OS -a na zadano stanje, za razliku od Windowsa 10 koji dolazi s particijom za oporavak ili vanjskim pogonom za oporavak. Međutim, postoje neslužbeni načini za to na Ubuntuu, iako ove metode nisu toliko učinkovite kao implementacija Windowsa.
Vraćanje Ubuntua u tvorničko stanje uglavnom se može podijeliti na dva dijela: pronalaženje i instaliranje nedostajućeg softvera isporučenog s OS -om te vraćanje radne površine na zadane postavke. Ovaj vodič će objasniti obje metode, prva će raditi s Ubuntuom i svim njegovim izvedenicama, dok će druga raditi samo s Ubuntuom i drugim izvedenicama temeljenim na GNOME -u, poput Ubuntu MATE -a. Obje ove metode ipak imaju neke opaske, koje su objašnjene u nastavku.
Instaliranje paketa koji nedostaju Isporučuje se s OS -om
Da biste pronašli i instalirali nedostajuće zadane pakete, ponovno će vam trebati instalacijska ISO slika. Ako negdje imate spremljenu instalacijsku sliku ili imate pristup prethodno napravljenim instalacijskim medijima, ona će obaviti posao. U suprotnom ćete morati preuzeti novi ISO sa web stranice distribucije.
Sada se postavlja pitanje: zašto nam opet treba ISO? Odgovor je jednostavan, trebamo način da saznamo koji su paketi isporučeni prema zadanim postavkama. Svaki Ubuntu ISO sadrži nekoliko datoteka manifesta. Ove datoteke manifesta manifestiraju zadani instalacijski program koje pakete treba instalirati, a koje ukloniti nakon dovršetka prve instalacije.
Razlika između ovih datoteka manifesta (diff) dat će nam upravo ono što nam treba: popis zadanih paketa za trenutačno instaliranu verziju Ubuntua. Prije nego nastavimo, vodite računa o sljedećem:
Vaša ISO slika trebala bi imati istu verziju i arhitekturu kao i vaš instalirani OS, inače bi pogrešan izbor mogao dodatno razbiti vaš sustav. Za 64-bitnu radnu površinu morate imati 64-bitnu ISO sliku. Primjer: Za 64-bitnu instalaciju Ubuntu 19.10 bit će potreban samo Ubuntu 19.10 64-bitni ISO.
Da biste stvorili popis razlika, izvucite Ubuntu ISO sliku pomoću upravitelja datoteka ili arhive. U izdvojenoj mapi pronaći ćete casper direktorij koji sadrži naše potrebne datoteke manifesta. Ove datoteke su:
- datotečni sustav.manifest
- datotečni sustav.manifest-remove
Napravite radni direktorij projekta pod nazivom pakirač .
Ručno kopirajte dvije datoteke manifesta: datotečni sustav.manifest i datotečni sustav.manifest-remove do pakirač mapu.
Pokrenite terminal iznutra pakirač direktorij i pokrenite donju naredbu za stvaranje diff datoteke:
pridružiti -v 1 <(vrstadatotečni sustav.manifest) <(vrstadatotečni sustav.manifest-remove) >diff.txt
Koristiti diff.txt datoteku dobivenu gore, sada konačno možemo pokrenuti naredbu koja pronalazi i instalira nedostajuće zadane pakete:
sudoprikladaninstalirati ``mačkadiff.txt| zahvat -ili '^ S*'``U idealnom slučaju, tvornički reset trebao bi ponovno instalirati nedostajuće i vratiti sve pakete na verzije isporučene sa zaliha. Pokušao sam to učiniti manipuliranjem gornjom datotekom diff.txt, ali proces ne uspijeva kada potrebna verzija paketa jednostavno ne postoji u mrežnoj arhivi. Čini se da Ubuntu ponekad uklanja najstariju verziju paketa iz arhive kada se nakupi previše verzija ili kada zastarje. Vraćanje svih paketa na stock verzije također može uzrokovati više sukoba ovisnosti. Stoga je sigurno reći da vraćanje svakog paketa na zadanu verziju trenutno nije moguće u Ubuntuu.
Vraćanje Ubuntu radne površine na zadane postavke
Kao što je ranije rečeno, ova metoda funkcionirat će samo s desktop okruženjima koja se uglavnom temelje na GTK -u i GNOME -u. Sljedeća naredba će sve vratiti gsettings na zadane vrijednosti:
dconf reset-f /Gsettings radi slično kao Windows Registry, djeluje kao centralizirano spremište za postavke aplikacija. Osobno sam testirao ovu naredbu s dionicama Ubuntu (GNOME Shell) i Ubuntu MATE (MATE Desktop). Na obje djeluje poput šarma.
Gornja naredba neće utjecati na aplikacije koje za spremanje postavki koriste druge metode. Na primjer, mnoge aplikacije trećih strana spremaju konfiguracijske datoteke u .config ili kućni direktorij. Oba ova desktop okruženja u potpunosti su GTK3, a postavke za stock aplikacije pohranjene su samo u gsettings. Dakle, pokriveni ste.
Posljednje utočište
Dok gore opisane metode pomažu u otklanjanju kvara sustava, uvijek ostaju neki dijelovi. Jedini siguran način za vraćanje Ubuntu na tvorničke postavke je nova instalacija. Samo sigurnosno kopirajte svoju kućnu mapu i ostale potrebne datoteke, napravite USB za pokretanje i spremni ste za rad. Ponovna instalacija Ubuntua vjerojatno će biti puno brža nego recimo da Windows 10 vrši vraćanje na tvorničke postavke, što može potrajati satima.
Korisnici Linuxa ipak trebaju lakši, bez muka način za vraćanje na tvorničke postavke ili vraćanje svojih uređaja. Datotečni sustavi poput BTRFS -a i ZFS -a imaju značajke snimanja i vraćanja (donekle slične Vraćanju sustava u sustavu Windows, ali sofisticiranije). Ubuntu 19.10 dodao je ZFS na root kao eksperimentalnu instalacijsku opciju za stolna računala, no široko se usvajanje i za BTRFS i za ZFS tek očekuje.